Slusala sam

Slusala sam.

Kako dises, govoris, mislis…

I uvek sam najbolje cula kada si cutao.

Sve ostalo imalo je zvuk skriputanja nepodmazanih i rdjavih sarki glomaznih, gvozdenih vrata koje si tako olako zatvarao i zakivao meni ispred nosa.

I uvek sam najbolje razumela kada si me gledao.

Pogled je jedina stvar kojom nisi umeo da baratas.

Zato sam i ja cutala, i gledala.

Zaticala sam svoj odraz u ogledalu, bled i ubogog pogleda. I pokusavala da se osmehujem.

Nazalost nikada mi gluma nije isla od ruke, oci su me izdajale.

Jednom mi je neko rekao << Ne trudi se… Oci te odaju, pogotovu tvoje… Plave su, skoro prozirne, i kada te pogledam prodrem ti do srca. Bolje budi nesrecna, nego da ljudi misle da si lazna.>>

Nikada se vise posle toga nisam smejala ako nisam to zaista i osecala.

To sam i tebi rekla.

Od tad, osmehnuo si se samo jos jedared.

Kada si mi rekao da me volis.

I nikada vise u onoj neprekidnoj tisini nisam osetila kako toplina tvog osmeha ispunjava sobu.

I dan danas ne znam zasto.

Slusala sam

Gorko sladunjava ljubav

Ledjima okrenut naspram sveta, moja zastita, sigurnost, utvrdjenje koje niko ne moze osvojiti, urusiti, unistiti…. A opet, ja naspram njega. Opkoljena tim golemim zidinama od mesa, suza i osmeha, ogoljena, sirova i sama. Istovremeno me je mogao zastititi i razoriti. Prepustila sam mu se, sasvim, a uporedo se ustezala i stiskala sopstveno srce sakama koje je on grcevito pokusavao da razgrne. Jedna velika borba na tako malom prostoru, tu u krevetu.  Kakva kontradiktornost, ljubav. Dati nekome moc da te unisti, a verovati da to nece uciniti.  Imati taj izbor pred sobom, cuvati od samoga sebe. Kakav osecaj… Bozanski? Za njega, verujem, jeste.

Gorko sladunjava ljubav

Ako ti napišem pismo

Ako ti napišem pismo hoćeš li ga pročitati onako kako bih ja to želela?

Kradom, van vidokruga svih zloslutnih očiju, jer ova hartija je samo tvoja i niko je drugi ne bi shvatio. Smešten udobno na krevetu čiji dušek i posteljina još uvek čuvaju naše tajne, razgovore i snove i sad.  Uz šolju toplog crnog čaja sa malo mleka u sećanje na mene, jer znaš  koliko volim njegov ukus. Sričući polako, sebi u bradu kako bi te reči shvatio baš onako kako sam želela. Prstom polako dodirujuću svako slovo koje je moja ruka napisala. U jednom dahu, ne oklevajući ni trenutka kada vidiš od koga je.

Ako obećaš da ćeš ga tako čitati onog trena kada bude pristiglo na tvoju adresu, evo ga. Evo mog pisma.

Još uvek si muzika moga uha. Slatko – gorki ukus mojeg nepca. Tanana nit između sna i jave.
Još uvek si šaptaj vetra. Pogled koji se gubi u daljini. Haotična misao mog uma.

Eto mog pisma.

 

Ako ti napišem pismo

Poezija?

Najlepša poezija je ispisana na koži, prstima voljene osobe bez upotrebe i jedne reči. I samo u potpunoj tišini, vlažnom i teškom vazduhu, sudaru dva tela, kada se koža oznoji i napupi, se može osetiti pod prstima, kao tanani ožiljci svih ranijih ljubavi.  Poput mape je, mali vodič u prošlost, sadašnjost i budućnost, u neke dubine gde pogledi i reči ne dopiru. Svi ih nosimo, te neprevodive i nepredvidive hijeroglife, tragove, otiske, da smo nekada bili, jesmo, ili ćemo tek biti voljeni. Ljubav je nevidljivo ali trajno mastilo, a prsti su nam naliv pera.

Dođi da te išaram.

Poezija?

Želim mu.

Ovaj maj je kao i svaki doneo Sunce, mirisna jutra i lepotu na beogradske ulice. Svo ono sivilo zime je obojio osmesima, letnjim haljinama i žamorom. Međutim, doneo je neke uspomene, nikada stvarno zaboravljene već samo potisnute što dublje u sećanje. Ovog maja više nisam u Vršcu, moj život je sada ovde, i možda nema mesta i lica koja me podsećaju, ali su majske ruže, koje sam danas na putu do kuće kupila, zaboravivši koji je datum, iste… Isto mirišu. Taj miris mi je skrenuo pogled na kalendar. Četvrti je maj. Danas mu je rođendan. Do sada sam mu svake godine slala poruku, ali ni jedne nisam dobila odgovor.Znam da ih je pročitao. Ove godine to nisam učinila. Sedela sam na terasi, gledala u vazu sa ružama i osmehivala se. Setila sam svega. I tako sam sedela, sećala se i razmišljala.  Da li zaista prestajemo da volimo ljude koje smo nekada tako jako, bezuslovno i svom biti voleli ili ipak jednim malim delom srca zauvek volimo? I dalje nemam odgovor, ali rado sedim sama i podsećam se najlepših trenutaka provedenih sa njime, posle toliko vremena. Izgubili smo kontakt, ne znam kako je. Pokušala sam da saznam, ali nisam nikada dobila odgovor. Verujem da je dobro i da je srećan, da i on sedi negde na nekoj terasi i, kao ja, gleda u čitav grad pred nogama i priseća se prvog maja dve hiljade i desete godine i smeši se. Polako mu se sve vraća, ulica Heroja Pinkija, lipa u njoj, jedna stena na vršačkom bregu, beli baloni, crvena svetla semafora, bela posteljina, zelena šoljica gorke, turske kafe, Konstantina Simonova i mene.

Ako čitaš ovo, srećan ti rođendan. Nadam se da si srećan, jer upravo to ono što ti želim. Da se zauvek smeješ, i da imaš nekoga ko te voli.

 

Želim mu.

Svakakvi i nikakvi.

Crvena sam,

Plava sam,

Žuta sam,

Zelena sam,

Indigo sam,

Ljubičasta sam,

Roza sam,

I narandžasta,

Malo sam crna,

Malo bela,

Ima i sive u meni.

I tako svakakva, svima dođem nikakva.

Čekam tebe, koji si isto tako,

Crven, plav, žut, zelen, indigo, ljubičast, roz, narandžast, crn, beo i pomalo siv.

Tebe, za kog ne znam postojiš li,

A nadam se da da,

Malo se plašim da ne.

Ili će te tek neko napraviti, greškom, povrediće te, ili usrećiti, pa ćeš postati kao ja.

Čekam da te upoznam, i znam da ću istog trena prepoznati da si to ti,

Kojeg sam toliko čekala.

I onda više neću biti svakakva, niti nikakva, biću ista.

Ista kao ti.

Postojaće moj par.

Bićemo par svakakvih, ali nikakvih.

Zajedno.

Svakakvi i nikakvi.

Neću više da budem pička

Sedimo drugar i ja dva dana pred paradu i povede nas razgovor u tom pravcu. Nije nam ni prvi ni poslednji put da smo pričali na tu temu, al’ iskreno, nikada nismo na ovaj način. Do kraja razgovora smo zaključili da je najpametnije da ostanemo gajbi taj dan, ispratimo šta se dešava na ulicama, kao neku vrstu utehe za nas same što nismo ipak otišli i pružili podršku ili ispunili obavezu prema društvu i prema sebi.

Ode on kući, a ja sedim sa mačkom i razmišljam i dalje o Prajdu, bez obzira što smo davno završili razgovor i prešli hiljadu i jednu temu nakon toga. I grize me, bre, savest što sam pička, što sam se povukla i odlučila da odsedim u svoja četiri zida, da sebe utešim ispraćanjem događaja sa sigurnog mesta. I lomim se. Ići ili ne? Znala sam da ako odem, ima da me nahvataju i ulome, pa imam, bre, dvadeset kila sa krevetom i plućni kapacitet hrčka, teoretske šanse ne bi bilo da im pobegnem, sve i da pokušam. Tukli su i maltretirali i jače od mene.

Pokušavala sam satima sebi da dam hiljadu i jedan razlog da ne odem. Govorila sebi, ma šta ću ja tamo, ja nisam gej, ako odem dobiću batine, možda me neko ubije, ko zna šta spremaju, nije sigurno. I svaki put kad mi bi neki novi izgovor pao na pamet osećala bih da nije dovoljno dobar. Da bih na kraju shvatila da izgovora nema. Zaspala sam sa apsolutnim haosom u glavi. Kada sam se probudila sutradan parada je i dalje bila zakazana. 28.09.2013. u 9 časova. Ja još nisam odlučila da li imam muda ili ne.

Petak veče, sedeli smo i cirkali pivo. Ja nešto skrolovala po ovim našim socijalnim mrežama, i onda BAM! Kao da me je neko lupio štanglom u glavu. Vest da je Parada otkazana. Sramota me je, ali sa neke strane mi je malo laknulo što neću morati da odlučim da li da odem ili ne. Priznajem, kukavica sam. Međutim, istovremeno je u meni kuljao bes, jer ovo zaista više nije bilo pitanje seksualne orijentacije ili jednakosti prava. Zar je moguće da je su oni pavijani u kožnim foteljama, za koje su se skoro pa zalepili, opet posustali i poklekli pred tim društvenim karcinomom? Ma šta i ja serem, prva ih se plašim i prva im se sklanjam sa puta, spustim glavu i ćutim da ne bih dobila po nosu.

Oboje smo se ućutali, pili pivo i nastavili sa skrolovanjem po Twitter-u i Facebook-u, posramljeni što pripadamo tom delu društva koje odustaje i sklanja se sa puta, koje skreće poglede i odbija svoje pravo glasa. Jebi ga, klinci smo.

Al’ onda se desilo nešto što nismo očekivali.

Jedna šačica ljudi je odlučila da pokaže zube i da brani, ne samo svoja prava, već prava svih nas. U jedanaest časova se ispred vlade Srbije skupilo oko dvestotinak ljudi i svima nam reklo DOSTA. Huliganima, razbijačima, isfrustriranim homofobima, govnarima i ostaloj bagri da je dosta, da se neće povlačiti, da neće odustati, da neće stati, da se ne plaše, da umeju i oni da uzvrate silom, ukoliko je to potrebno. A nama. Nama su rekli dosta… Dosta skrivanja, dosta odustajanja, dosta prihvatanja glupih, nazovi rešenja koja nam poturaju pod noseve, koje samo što nismo nabili u patos. Dosta ćutanja.

Sedeli smo i čitali, ježeći se od ponosa na te ljude koje ne znamo, koji su odlučili da budu i naš glas dok ga konačno ne nađemo.

Prošetali su, zaštićeni kordonima žandarmerije, od vlade Srbije do skupštine Srbije. Svega četrdeset pet minuta i dvestotine ljudi. Niko nikoga nije tukao. Ljudi su se smejali. To je sve što je bilo potrebno. Da neko kaže da je dosta sranja, dosta izgovora, dosta laži, dosta odustajanja.

Mala pobeda, mali korak napred.

I eto, sedim sad, 28. 09. uveče. Svet nije propao. Parada se održala. Srbija je ista kao što je i bila. I dalje vam je predsednik bio nepismeni grobar koji laže da je završio fakultet. Onaj što je prorekao ubistvo premijera 2003 godine. I dalje je premijer bio Ivica Dačić, konstantno pijan i gadan. I dalje niste imali para, i niste plaćali info stan. Jedino što se promenilo smo nas dvoje i možda još par ljudi. Sledeći put ćemo imati hrabrosti da odemo. Sledeći put ćemo imati glas.

Neću više da budem pička

Nije to što mislite.

Činjenica je da živimo u državi u kojoj je stanje takvo da je do posla teško doći. Nikako ne bih rekla da ga nema, ali svakako je borba domognuti se bilo kakve plate. Kako sam i sama trenutno u potrazi za iole normalnim zaposlenjem, sa normalnim radnim vremenom i prosečnom platom, nadam se fiksnom, počinjem da shvatam da je zapravo skoro pa nemoguće probiti se kroz masu drugih ljudi koji isto tako traže posao, isto tako im je frka, i isto tako bi samo da zarade koji dinar. Uostalom, kako i da očekujem da me iko zaposli kada postoje ljudi sa mnogo više radnog iskustva, završenim fakultetom, koji su možda pametniji ili načitaniji.

Neću da lažem, CV mi je nabudžen do maksimuma, čak sam pomalo i lagala (ne morališite, svi to radimo), slika u njemu još bolja (da, igram na kartu izgleda, nije kao da drugi to ne rade), a tek propratno pismo!

U poslednjih mesec dana prijavila sam se na više od 150 poslova, što preko portala, što na konkurse, a verovali ili ne, odgovor sam dobila samo na dva mesta. Oba su ista. Univerzalni odgovor. Nemate dovoljno iskustva.

Hajde da pričamo o tome. Da, nemam dovoljno iskustva, ali… Kako da ga steknem? Zar ne bi trebalo da ga stičem radeći? Da. Trebalo bi, ali nije tako. Očigledno da poslodavci žele osobu sa godinama radnog iskustva iza sebe, dobrim izgledom, koja brzo razmišlja, a još brže radi. Nažalost, kiborzi još ne postoje. Uostalom, nije kao da nikada u životu nisam radila. Jesam. Cimala se po kafićima radeći kao konobarica i šankerica, i da se ne lažemo, iako mi je to bilo ok, možda čak i interesantno sa šesnaest, sedamnaest godina, sada već nije (nije bilo ni tad, ali hajde da se pretvaramo da jeste). Radila sam smene od po deset do dvanaest sati, ponekad sam čak i spajala po dve smene, bakšiš je bio ok (sigurno ga nisam dobijala jer sam super radnica), ali su napadne mušterije i polupijane kokoške presudile u ovom slučaju. Obećala sam sebi da neću dozvoliti da me iko posmatra kao seksualni objekt i da neću dozvoliti da me zapošljavaju samo na osnovu izgleda, niti da me omalovažavaju ili shvataju kao neobrazovanu i nebitnu. Bila sam optimistična, utripovala sam da mogu više, mogu bolje, da vredim onoliko koliko znam.

Ah, kako sam se samo prevarila. Čim mi je zafalilo novca pojavila se prilika, i zaposlila sam se kao promoterka. Oh ironije li… Predispozicije za posao? Da budem lepa i da se smeškam. Daju ti da zapamtiš pet rečenica koje vrtiš u krug idući po kafanama i lokalima u prekratkoj i nadasve otkrivajućoj haljinici, u paketu sa štiklicama i mnogo šminke. Opet, priznajem, lova je bila dobra, ali je moj ego trpeo. Odbijala sam da budem samo to, lepa devojka u preuskoj haljini, koja jedva stoji posle devet sati rada jer su joj vrtoglave štikle napravile žuljeve.

Prilazila sam nekim ljudima, koji su samo hteli da izađu i popiju pivo, bez da ih neko smara o nekom desetom pivu i tome gde je ono proizvedeno, i zbog čega je bolje od tog koje su već naručili. Neki su pokušavali da nas pipkaju, dok su drugi samo želeli da se sklonimo od njihovih stolova, i sve što su videli u nama, glupe devojčice koje igraju na kartu izgleda. I od toga sam odustala. Nisam mogla da podnesem da me neko posmatra tako. I dalje sam verovala da sam mnogo više od toga.

Znam da zvuči prepotentno, ali ti poslovi su mi oduvek bili krajnje degradirajući. I sve to se ne broji kao radno iskustvo? Ne razumem zbog čega?

Posle svega toga sam se odlučila da mi novac ne treba i da ću preživeti na onome što mi roditelji šalju. Ne kažem da mi je to malo, ali sa druge strane svakako bih volela da imam svoj novac. Da se ne lažemo, novca nikad dosta.

I dalje je tako. Krenula sam pre neka dva meseca da redovno proveravam portale i da šaljem CV na hiljadu i jedno mesto. U startu sam bila optimistična, slala sam za poslove za koje sam mislila da imam šanse, one bolje, malo zahtevnije. Neke poslove za koje sam smatrala da će me ispunjavati dok ih radim. Međutim, kako je vreme odmicalo, a ja postajala očajnija u toj potrazi, počela sam da šaljem na sve strane, za bilo koji posao, od onih za Fast Food restorane do poslova čistacice i sobarice. I ništa. Sve je ostalo na mom uzaludnom apliciranju.

I sada sedim, radim ono što volim. Pišem. Za sebe. Za vas. Ni za koga. Ali uživam. I dalje nemam novca. Ali imam nešto drugo. Imam sebe.

Niko ne pokušava da me uštine za dupe, niko se ne izdire na mene jer je mleko toplo umesto hladno, niti mi traži da mu vratim jedan dinar. Ne bole me noge, nosim preveliki džemper, i udobno sam ušuškana u svom krevetu.

Poenta cele ove moje priče je da sam zadovoljna ovako i sada (to ne znači da sam prestala da tražim posao, i dalje tražim onaj savršeni), u ovom trenutku mi je dovoljna tastatura i ovaj blog. I možda jedem paštetu svaki drugi dan, po tri dana za redom, i nemam da sebi priuštim nedeljni odlazak u pozorište, bioskop ili izložbu, ali uvek imam ovo. Uvek imam pravo da kažem šta mislim, kako se osećam, da naučim, da pročitam još. I to je nešto što mi niko ne može oduzeti. A sutra? Sutra ćemo već videti.

Vidimo se na razgovorima za posao. Znam da i vi prolazite kroz isto.

Nije to što mislite.

Deo #1

Nedelja na ponedeljak je. U Beogradu pada kiša. Tih je i mračan. Jasno se čuje kapanje i tupkanje sitnih graški vode. Zvezdara spava, sutra je radni dan. Ulične svetiljke različitih boja, sa blagim treperenjem čine da mokar beton podseća na odraz zalaska Sunca u mutnoj vodi Dunava. Pored svog njegovog sivila, taj grad u sebi krije neke čarobne trenutke, koje otkriva povremeno i samo u milisekundama. Retkima poklanja tu čast da osete i vide njegovu davno zaboravljenu lepotu.

Na uglu Igmanske i Vojvode Brane, u sedmospratnici broja trideset i sedam, na sedmom spratu, u stanu trideset i sedam vlada tišina. Iza novih, belih vrata, jedna osoba ne može da zaspi.

Povijena je u ćebe koje joj je majka spakovala kada je konačno, prvi i poslednji put, otišla iz rodnog grada. Krv-crveni pramenovi kose ispadali su iz neuredne punđe. Naspram nje je bilo ogledalo okrenuto tako da ne može da vidi sopstveni odraz, a odmah kraj njega polica sa uspomenama iz prošlog života, onog kojeg je ostavila za sobom. Dvadesetak pročitanih knjiga, po koja fotografija, i gomila đubreta za koju ni sama nije bila sigurna zašto i dalje čuva.

Ni jedna od tih stvari nije opisivala ono što je ona danas.

Rođena je varošici koja se nalazi tik uz granicu Rumunije. Otac joj je hrvatskog porekla, vojno lice, inteligentan čovek, čudan, osoba koja se nikada nije mogla prilagoditi društvu. Ona je bila njegova kopija. Buntovnik. Bili su povezani na neki čudan način. Kada bi prijateljima pričala o njemu uvek je govorila mnogo, birala je pažljivo reči, želela je da bude sigurna da će uspeti tačno da opiše njegovu svaku vrlinu. Počinjala bi sa pričom kako je sa par meseci spavala na njegovom dlanu, ne budeći se celu noći. On bi legao pored njene majke u krevet, uzeo je i postavio na otvoreni dlan, a ona bi odmah zaspala. Nastavljala bi sa pričom kako su imali poseban način da jedno drugom kažu koliko se vole. On bi je pitao koliko ga voli, a ona bi šakom pokazivala pet prstića, izgovarajući glasno, tako da svi čuju, taj, za nju tada, tako veliki i važan broj. Za vreme NATO bombardovanja su ga često pozivali da dežura u kasarnama, dok je ona sa majkom i sestrom odlazila u podrum zgrade u kojoj su živeli. Imali su psa, ženku Munju, koju su i ona i otac voleli kao petog člana porodice. Jednom je, po povratku iz kasarne, sišao u sklonište gde su se stanari zajedno sa njih tri okupili nakon oglašavanja sirene, i objasnio da će sedeti u stanu, sa Munjom, kako ona ne bi bila sama i uplašena. U njenim očima, tada, a i sada, svaki put kada prepriča taj događaj, on je heroj. Volela je to što je umeo da voli toliko silno, bezuslovno i jednostavno. Oni koji su bili spremni da je slušaju, mogli su da čuju koliko ljudi ga poštuje, i na koji način se o njemu govori u varošici. Naglašavala bi da on ne pije, i kako je to čudno za vojna lica koja su bila u ratovima, da je ostavio alkohol jako davno, i da ga nikada nije videla pijanog, kao mnoge druge očeve. Gaseći cigaretu bi uzdahnula, i objasnila da je on samo jednog dana odlučio da više ne puši, i da više nikada nije zapalio cigaretu, a onda bi dodala da joj je žao što nema tako jak karakter kao on, već je povukla na majku.

Sa nekih šest godina ju je odveo na trening taekwondoa, u koji se večno zaljubila,za koji je pritom bila izuzetno talentovana. Objašnjavala bi da je to skup sport, da takmičenja i putovanja koštaju mnogo, da za njihova tada, vrlo skromna primanja nije uvek mogla da se takmiči, ali da on nikada nije odustajao od nje, već je nalazio načine da joj omogući da ode gde god je trebalo ići. Sve što je ona trebala da radi jeste da donosi zlatne medalje, što je i činila. Zastala bi u priči, prisećajući se njegovog osmeha po povratku. U prvom razredu srednje škole odlučila je da odustane od treninga. Misli da je to prvi put kada se razočarao u nju.

Mrzela je sebe što ga je u više navrata razočarala. U srednjoj školi je ponavljala razred. Bio je užasno ljut na nju, ne zbog toga što je pala godinu, već zbog toga što je video previše svojih osobina u njoj koje su dovele do toga. Ljutio se na njenu pravednost, bunovništvo i činjenicu da ne ume da prećuti. Ali čak i tada, pored svega što mu je priredila, imala je njegovu podršku.

I uvek bi preduge monologe o ocu završavala rečima – Nedostaje mi, svakodevno. – paleći zatim cigaretu, i ispuštajući dim sasvim lagano, kao da ga čika da se pojavi i kaže joj milioniti put koliko mrzi tu njenu ružnu naviku.

Uzela je paklicu i otvorila je. U njoj bila samo jedna cigareta. Kao i svako drugo veče, kada joj ih je ponestajalo, zapalila je i popušila. Ustala i obukla se u crne uske pantalone, koje su pomalo spadale sa njenih uzanih kukova, navukla crni dukser i proverila kako izgleda u ogledalu. Nije volela da izlazi iz stana ako se tog dana nije osećala lepo, jako su retki bili ljudi koji su je mogli zateći bez šminke, i jako posebni u njenom životu, jer su samo takvi mogli da je prihvate u, po njenom mišljenju, najgorem izdanju. Uzela je ključeve i novac, i izašla iz stana. Volela je da pravi kratke šetnje po kraju u sred noći, svratila je do obližnje trafike, i kupila najjeftinije cigarete. Nastavila je do klupe u parku preko puta njene zgrade. Volela je da popuši prvu cigaretu iz paklice tu, na svežem vazduhu, u tišini, osluškujući tuđe snove. Stigla joj je poruka. Još jedan od onih momaka sa kojima je u pijanom zanosu neko davno veče završila u krevetu.

– Gde si?

Samo je vratila telefon u džep. Prošaputala je sebi u bradu.

– Nema me.

Bila je svesna zbog čega joj se javlja. Prezirala ga je jer u njoj nije video ogromnu potrebu za ljubavlju koju je tako jasno iskazivala svakim svojim postupkom. Nije želela još jednu kres šemu. Bilo joj je dosta skrivanja po zamračenim stanovima i još mračnijim klubovima. Bilo joj je dosta muškaraca koji je pozivaju u tri ujutru da pogledaju film, a kada stigne brže bolje svlače sa nje svu pažljivo uklopljenu crnu garderobu, rukama kvare njenu pravilno isfeniranu kosu, razmazuju satima brižno mazanu šminku, da bi samo petnaestak minuta kasnije istresli na njen stomak sav sadržaj testisa, a zatim je ponudili čajem. Nerviralo ju je što bi tek tada pokušali da budu nežni, praveći se da to uvek ide takvim redosledom. Neki bi prstima prelazili preko jedne jedine tetovaže na njenom telu. Uvek bi sklonila tu šaku koja je vređala njeno značenje dodirima. Setila bi se tate, i koliko on voli njenu majku, zatim dana kada je sa njim otišla da ostavi taj trag na svom telu, i zabolelo bi je što jedna takva muška ruka misli da ima pravo da oseti nešto što tako vredno za nju, kao tih deset slova koja su ispisana očevom rukom. Drugi bi se čudili nežnosti njene kože, kao da su potpuno nesvesni činjenice da je svakodnevno nakon duge i tople kupke na sebe nanosila velike količine krema i pomada, kako bi jednog dana, nakon što ga je konačno pronašla, onog koji je će voleti, omogućila da poljubi svaki milimetar njenog tela i zatim izgovori da je to jedna od njegovih omiljenih stvari kod nje. Šaputali su joj stvari koje je želela da čuje, misleći da je poznaju, i uvek su bili u krivu. Nasmejala bi im se i rekla da mora da krene, jer ostajanje nije deo dogovora. Kratak pozdrav na vratima, i svako se vraća u svoj svet.

Vratila se u stan i svukla crnilo sa sebe. Kraljica koja se vraća svom prestolu. Bila je vrlo mršava, uzanog struka i male zadnjice, sa čvrstim grudima i malo izbačenim stomakom, lepe i izražene ključnjače. Slabo svetlo stone lampe je laskalo njenoj figuri. Svaki put kada bi skidala odeću izgledalo je kao da izvodi predstavu u kojoj bi joj bez pogovora pripala glavna uloga. Skidala bi je lagano, pažljivo. Donji veš bi klizio niz njenu kožu, u očima nekog posmatrača, čini se satima. Uredno bi slagala odeću i vraćala je u veliki, tamni, zidni orman, pažljivo ga zatvarajući. Čuvao je njena lica, njene kostime. Naga bi se smeštala na isto mesto svake večeri. Tik uz prozor tako da može da oseti čitav grad i zemlju pod nogama, iznad svih, na sigurnoj visini sedmog sprata i neba.

Ta soba, to mesto, bili su njeno sklonište. Neretko je bežala u taj kutak, gubeći sate u sopstvenim mislima. Nije volela događanja i prevelike skupove ljudi, tada bi se osećala usamljenije nego kada je zaista bila sama. Uživala je u samoprouzrokovanoj izolaciji, i slobodi sopstvenog duha, bez šminke, odeće ili pogleda uperenih u sve što je bilo drugačije na njoj, šepurila bi se svojim manama po stanu, pregledajući svaki deo sopstvenog tela i uma. Skuvala bi sebi čaj i birala jednu od previše puta pročitanih knjiga. Požutele stranice bi se same otvarale na mestima koje je obožavala, pružajući joj savšenu utehu i beg. Sloboda u zatvorenom prostoru. Ironija odzvanja.

Zvuk njene omiljene pesme prekinuo je performans, trgnuvši je grubo. Protegla se, i ispružila tananu ruku ka telefonu. Na ekranu je generičkim slovima bilo ispisano muško ime.

– Halo?

– Spavaš li?

– Znaš da ne spavam nikada u ovo vreme, zašto me to uvek pitaš?

– Zašto mi ne odgovaraš na poruke?

– Zauzeta sam.

– Opet izvodiš striptiz po stanu i privlačiš manijake, a stalno kukaš kako ne možeš da upoznaš normalnog muškarca.

– Ne tiče te se šta ja radim kada sam sama. Ja nikada ne bih upotrebila reč “normalan”. Šta ti treba? – odbrusila je.

– Hteo sam da te vidim.

– Video si me više puta. Celu.

– Zbog čega si tako hladna?

– Nisam. Samo sam zauzeta.

– Dođi…

– Umorna sam.

– Dođi i ostani.

– Matej, uvek me zoveš ovako kasno.

– Zato što znam da si uvek budna. Dođi. Želim da te vidim. I ostavi tu knjigu, čitala si je najmanje sto puta do sada. Zolina “Nana” pretpostavljam.

– Da. Dolazim za petnaest minuta.

Upoznala je Mateja preko zajedničkih prijatelja, na jednoj od mnogo kućnih žurki. U vreme kada su se sreli, bio je u vezi, ali su ubrzo potom raskinuli. Stariji je šest godina, i podseća je na to svakom prilikom. Prvi put ju je poljubio u parku kod Ušća. Sasvim svakidašnje letnje veče. Vraćali su se kući, i zapričavši se zaostali za društvom. Dala mu je da joj pridrži torbu dok ona obuče džemper. Privukao se i ukrao poljubac. Kratak, brz, jedan od onih što ne ostavljaju traga. Nastavio je sa pričom o filmu koji je ostavio najjači utisak na njega, praveći se da se ništa nije dogodilo. Često su se sretali i provodili vreme zajedno, mogla da priča sa njim o svemu. Dopada joj se kako izgleda. Ošišan do glave, istetoviran, u crnoj garderobi kakvu bi ona birala svom muškarcu. Grub je, voli prljav seks, brz, prazan. Takav je i u komunikaciji sa njom, bar onda kada ne želi ništa od nje. Nekada je vređa, a nekada joj tepa svim onim izlizanim imenima koje muškarci koriste. To joj smeta. Sve joj smeta. Nije sigurna da li joj je prijatelj ili nešto više od toga, ali ga čuva kao plan B. Ne može sebe da zamisli u vezi sa njim, ali istovremeno ne poriče neopisivu i neodoljivu potrebu da mu dozvoli da je zaštiti. Nije bila sigurna da li je spremna da mu se prepusti, da mu omogući da je razori i uništi.

 

Deo #1

Deo #2

Utorak. Ustala je kasno. Volela je noć i tišinu koju ona pruža, stoga je ustajala u kasnim popodnevnim satima. Izbegavala je dane i susrete sa ljudima, zbog izopštenosti koju je osećala kada se nalazila među njima. Imala je malo prijatelja, vrednih, onih sa kojima je mogla da podeli sve.

Spremala se dugo, želela je da današnji lik koji oslika na koži bude onaj kog će ljudi izbegavati, kog će se plašiti. Pažljivo je iscrtala obrve. Sakrila je podočnjake i oslikala plave oči, kako se niko koga bi pogledala ne bi drznuo da progovori ni reči sa njom. Po završetu se još jedared pogledala u ogledalo, kao slikar koji poslednji put odmerava svoje remekdelo, ono koje nikada neće uspeti da proda jer je suviše jezivo i niko ga neće razumeti, ali na koje je najviše ponosan. Nije želela sažaljenje, niti razumevanje.

Deo #2

Ko si? Šta si?

– Ko si?
Rekoh svoje ime.
– Šta si?
– Čovek.
– Ne. Kojoj nacionalnosti pripadaš?!
– Pripadam sebi. Čovek sam.
– Čovek nije nacionalnost.
– Ako se nacionalnost određuje po tome gde si rođen, šta su ti roditelji i kako se identifikuješ, onda sam čovek. Rođena sam na planeti Zemlji, roditelji su mi ljudi, i identifikujem se kao čovek.
– Ne. Ne. Ne. Možda te po veri svrstamo negde. Koje si vere?
– Verujem u ljude, i u to da će učiniti dobro.
– To nije vera! – Vrisnuše u glas i jedna i druga strana.
– Za mene jeste.
I jedni i drugi rekoše – Nisi sa nama! Znači protiv nas si.

———————————————————————————————————————–

– Who are you?
I said my name.
– What are you?
– Human.
– No. What nationality do you belong to?!
– I belong to myself. I am a human.
– Human is not a nationality.
– If nationality is determined by where you were born, what your parents are and how you identify, then I’m human. I was born on the planet Earth, my parents are people, and I identify as a human.
– No. No. No. Perhaps we could you by faith somewhere. Which is your religion?
– I believe in people, and that they will do good.
– That is not faith! – Screamed in unison both sides.
– It is for me.
Both said – You’re not with us! So you’re against us.

Ko si? Šta si?

Oh, so tired.

I’m tired. Oh, so tired.

They want me to be perfect.

Show just enough skin, be sexy, but mysterious,

not laugh to much, or loud,

just enough, and understand every joke they blurt out at me.

My teeth should be white as the snow, but not too white,

they mustn’t be fake.

I shouldn’t smoke, nor drink alcohol.

Be a lady they say.

Have soft skin, touchable and scented, but thick and strong, so their words can’t hurt me.

My hair is supposed to be shinny and long, colorful but not dyed, for when I spill it across their heart.

They want me to paint my face to be pretty for them to look at me,

but be bare-skinned and look the same.

They want me to be taller and voluptuous, instead of being short and petite.

They don’t like my tattoos, my scars, my blemishes, nor my skin tone.

I should talk sweetly and whisper softly, instead of talking like a boy,

or sounding like I’m just enough for my self.

Feminist is a forbidden word, so is self esteem.

They say I bark like a scorned bitch,

I say, I speak, breathe, walk, and listen.

They want me to be.

And I just am.

Oh, so tired.

Otvoreno pismo Dr. Andreju Fajgelj

Otvoreno pismo Dr. Andreju Fajgelj
(kao odgovor na http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/drustvo/aktuelno.290.html:535581-Dr-Andrej-Fajgelj-Uce-decake-da-ljube-drugare)

 

Želela sam da ovo pismo počnem sa nekom dozom poštovanja, međutim, kod mene se poštovanje mora zaslužiti, stoga ga počinjem kratkim uvodom u to šta je zapravo Crveni krst i čime se on bavi, s obzirom na to da je više nego evidentno da, Vi, gospodine Fajgelj niste upućeni.

Crveni krst Srbije je dobrovoljna, nezavisna i nacionalna organizacija, koja za misiju ima da pruži pomoć ugroćenim licima u slučaju nepogoda i nesreća, bilo da su izazvane ratom ili prirodom,  da širi znanje o međunarodnom humanitarnom pravu, prosvećuje građane u oblasti zdravstvene i humanitarne zaštite, i da ukoliko je to potrebno pruža socijalnu zaštitu i zbrinjavanje. Imajući na umu sve prethodno navedeno ovo društvo deluje u skladu sa nekim osnovnim principima, (humanost, nezavisnost, neutralnost i tako dalje), zatim opšteprihvaćenim pravilima iz oblasti humanitarnog prava. Želela bih da se fokusiram na znanje o međunarodnom ljudskom pravu, onom pravu za koje se ljudi LGBTQ populacije godinama bore. Da bi to pravo bilo ostvareno, ono o čemu mi, kao jedno društvo, moramo da razgovaramo, da razbijemo stigmu, otvorimo srca i umove i prihvatimo činjenice. Verujem da bi ste se kao Dr. sa mnom složili da je znanje jedna od najvrednijih stvari na svetu, i da želite da ga Vaš sin, kao i deca Srbije poseduju. U tom slučaju Vaš sin je imao lekciju o važnim stvarima, i verujem da je mnogo toga naučio.

“Tolerancija”, kako ste je vi naveli u svom vrlo pristrasnom i nadasve netolerantnom izlaganju, je lepa reč koja ima dobro značenje. Kad vaši sinovi ljube drugare ili ćerke ljube drugarice, to znači da umeju da vole, znači da su neiskvareni, da svet gledaju onako kako bismo svi mi trebali da ga posmatramo, čisto, iskreno. Ako u zagrljaju i poljubcu možete da nađete nešto loše, pogotovu kod dece, onda na žalost Vi i ja ne živimo na istom svetu. Kad se vaši sinovi ili ćerke pretvaraju da su drugog roda, to ih uči poštovanju suprotnosti, jednakosti, različitosti. Rodna ravnopravnost neće od vaših sinova i ćerki napraviti tranvestite, neće postati transrodni, gej ili bi, oni to ili jesu ili nisu, ali će im pomoći, da ukoliko nisu, razumeju kroz šta oni koji jesu prolaze, a ukoliko jesu, umogome će im olakšati da shvate sebe. Rodna ravnopravnost se ne odnosi samo na žene, ona ujednom ruši stereotipe za oba pola, i time stvara jednu zdravu okolinu za obe strane. Smatram da je ultimativno dečije pravo da uči, da zna, da upija. Vi biste to možda nazvali indoktrinacijom, ali se ja ne bih složila sa Vama. Dete je sposobno da samo odluči šta mu se ne dopada, a šta ne. U većini slučajeva su mnogo pametniji od nas jer stvari vide bistrije. Mislim da bismo svi mnogo toga mogli da naučimo od njih.
Mnogi će mi zameriti što Vam ja Dr., kao studentkinja od 23 godine, skrećem pažnju, ali verujem da kada o nekoj temi govorite ili pišete, morate imati validne argumente i morate se koristiti pravilnim izrazima. Homoseksualnost, iliti “homoseksualizam” kako ste ga nazvali, nije pravac u umetnosti bilo koje vrste, isto tako razgovor o homoseksualnosti nije promocija, niti su rodna ravnopravnost, “odabir” seksualne orijentacije i slične teme vrednosti. Ona su po svojoj definiciji Ustavom zagarantovana prava, pored ostalih kojima se ne bih sada bavila, koje bi svako ljudsko biće trebalo da zna i koje svaki čovek, građanin bilo koje zemlje na svetu treba da upražnjava.

“Naša duboka uverenja da dečak treba da bude dečak, da maloj deci ne treba uopšte govoriti o seksu, a pogotovo ne sa istim polom, po liberalima nisu ništa drugo nego represija.”

 

Vaša duboka uverenja su isključivo Vaša, i Vaše pravo, zagarantovano slobodom govora je da ga izražavate, da ga prenosite na sinove i ćerke, ali je isto tako dečije pravo da uči, i zna apsolutno svaku činjenicu i da samo odabere koje će njegovo uverenje biti. Što se represije tiče, Vi je, gospodine Fajgelj upravo vršite, zahtevanjem da se upravo o svemu gorepomenutom ne piše i ne govori.

Pominjete građanski zakonik i “udarnu pesnicu liberalizma”. a zanemarujete upravo najbitniju reč GRAĐANSKI, oni koji “uvode nove standarde ponašanja u porodici” su oni koje je narod, tj. koje su građani (obratite pažnju na tu reč) izabrali da vrše funkcije koje donose dobrobit društvu, a samim tim uvode nove standarde u cilju poboljšanja života svih građana. U to da li funkcioneri pripadaju desnici ili levici, te da li svoje dužnosti vrše adekvatno ne bih zalazila. Neukusno je i krajnje degutantno porediti državu, socijalna i zdravstvena prava kao i njihovo vršenje dužnosti sa tuskim dankom. Država mora da štiti svoje građane, a to znači da će dete biti oduzeto roditelju koji mu nije pružao adekvatnu brigu, iz kojih god razloga, dokle god su oni kršenje osnovnih prava. Ukoliko verujete da neko može da izvrši toliki uticaj na Vaše dete, da se ono u nekom trenutku okrene protiv Vas, mislim da ga omalovažavate, podcenjujete i ne poštujete.

 

Dokle ćemo ćutati?

Nažalost, porodice u Srbiji imaju daleko veće probleme od toga da li je njihovo dete naučeno da poštuje, razume i voli. Za početak, hajde da se bavimo ekonomskim i socijalnim stanjem porodica. Pozivam Vas da se uozbiljite, da pažnju i energiju posvetite bitnijim problemima, da pomognete u rešavanju istih, na neki, bilo koji način, umesto da svoje i naše dragoceno vreme trošite predugim i izrazito glupim izlaganjima sopstvenih stavova i mišljena.

 

Na Vama gospodine Fajgelj i na ostalim roditeljima je da svoju decu volite i vaspitavate, ukoliko tome posvetite dovoljno vremena ona će odrasti i za Vašeg sina nažalost, a za ostalu, nadam se, na sreću postati i steći slična ako ne i ista uverenja kao i njihovi roditelji.

 

Nasilje se ne rešava nasiljem. Autoritativnost je vršenje presije i u većini slučajeva izaziva samo kontra reakciju. Poštovani roditelji Srbije, molim Vas, nemojte ukalupljivati vašu decu, dozvolite im slobodu da budu ono što jesu, ali ih naučite da vitez može da se bude i rečima, da zaštiti nekoga ne znači povrediti drugu osobu. I na kraju, samo ih volite, i sve će to biti tako treba.


Vladislava Mrčela

Otvoreno pismo Dr. Andreju Fajgelj

On je ja.

On je vreme koje zastane dok drugi udišu snove,

uzdah koji je čujan samo u apsolutnoj tišini noći i vakuma ljubavi,

dodir koji prodire kroz sve slojeve kože, teče kroz krvotok,

večnost milisekunde razmenjenog pogleda,

pad svilene haljine na tle i pažljivo biran čipkan donji veš.

On je svanuće i topli sjaj prosut po zvezdarskoj šumi,

zvuk poruke i osmeh koji sledi, koji traje, sa kojim se spava

rumenilo obraza i dobro poznat treptaj u stomaku,

miris zumbula i blaga svetlost zaboravljenih novogodišnjih lampica,

san koji sam usnula, izmišljotina, mašta, želja.

On je ja.

On je ja.

Sa ove strane Balkana.

Imala sam profesora u srednjoj koji nam je svakog časa ponavljao – Učite deco od nas.

Mislila sam da govori o prosvetarima, da nas davi o školovanju, ali juče sam konačno shvatila. Mislio je na vas, vaše generacije, vaše greške,

Vaše greške su bile mnogobrojne, a vaše žrtve još veće. Žao mi je zbog toga. Žao mi je majki, očeva i dece. Neproživljenih života. Žao mi je što ste ratovali, i što svi ti ratovi i njihove žrtve, njihove tuge, sva ta akumulirana mržnja spadaju na ramena naše generacije.

Što Vi, koji ste aktivno učestvovali u stvaranju horora devedesetih, sada, gurate nas, koji ih nismo doživeli i osetili, nazad u iste. Nas koje o njima znamo samo iz priča i šturih, kratkih lekcija, polovnih, školskih knjiga istorije i od po kojeg dobrog predavača. Što te  žrtve koristite kako bi manipulisali nama. Kao da nas kažnjavate što nismo patili sa Vama.

Vaši ratovi nikada neće biti naši, ali ćemo posledice istih osećati zauvek, one će se prenositi sa generacije na generaciju, dok se konačno ne pretvorimo u groblje, jedan veliki balkanski počinak. Za nas, Vaše granice, gradovi duhova i razlike u jeziku postoje samo kao priče opomena. Mi, sa ove strane Balkana, mi, Srbi, Albanci, Hrvati, Slovenci, Bosanci i svi ostali, koji smo prijatelji, ljubavnici, braće i sestre, mi za žrtvama Vaših ratova žalimo smehom, ljubavlju, zajedništvom, prijateljstvom. Zato što Vi to niste radili na vreme.  Dosta nam je Vaših „ali oni su nas prvi, mi nismo hteli, oni su krivi, mi smo manje“ izgovora. Dosta nam je izgovora uopšte. Vreme je da se ratovanje završi.

Mi, sa ove strane Balkana, želimo malo. Samo da prestanete. Da nas pustite da ispravimo vaše greške.

Lepo su Vam poručili – Rat je gotov, idite kući. Ja bih dodala – SVI SMO IZGUBILI.

——————————————————————————————————————-

I had a professor in high school that always told us – Children, learn from us.

I thought he was talking about professors,trying to influence us about education, but yesterday I finally realized. He was thinking of you, your generation, your mistakes.

Your mistakes were many and big, and your sacrifices even greater. I am sorry about that. Sorry about mothers, fathers and children. Unlived lives. I am sorry that you were at war, and that all these wars and their victims, their sadness, all this accumulated hatred  has fallen on the shoulders of my generation.

That You, who have actively participated in the creation of the horror of the nineties, are now pushing us, who have not experienced nor felt them, back. Us, who know about them only from stories and sketchy, short lessons, used, school books of history and from a few good professors. That you’re using your victims to manipulate us. As if you’re punishing us because we didn’t suffer with you.

Your wars will never be ours, but we will feel its consequences forever, they will be transmitted from generation to generation, until we finally become a graveyard, a big Balkan resting place. For us, your boundaries, ghost towns, and differences in language are only there as stories and cautionary tales. We, on this side of the Balkans, Serbs, Albanians, Croats, Slovenians, Bosnians and all others, who are friends, lovers, brothers and sisters, we mourn differently for your victims, with laughter, love, unity and friendship. Because you have not done it in time. We’ve had enough of your „but they were the first, we did not want to, they are wrong, we did less“ excuses. We are tired of excuses altogether. It is time to finish the war.

We, on this side of the Balkans, we don’t want much. Just to stop. Let us fix your mistakes.

They told you – The war is over, go home.

I would add – WE HAVE ALL LOST.

Sa ove strane Balkana.

WHere did he go?

I was sitting there the day after it happened,

just thinking how life easily ends,

The way he laughed and the way he knew,

all of the thing I never could.

The way he was proud, and sometimes mad,

the problem is, I wasnt sad,

nor heart broken, just angry and pissed.

I was sitting there the day after it happened,

just thinking how life easily ends,

Where did he go, and where I went?

WHere did he go?