Loss

I got lost and I loved it,

it felt like freedom and change,

almost like being in a completely new place.

From that stance of disorientation,

so many things came to light,

I forgot how good it was to not know a thing,

and how it felt to laugh.

To feel no burden at all, and just live a day at a time,

to remember what was forgotten, and not think about what „might“.

In that loss I found my self, the one that was ignored,

and I let my self go, to where ever I might like.

Advertisements
Loss

Dečače

Dragi dečače, ti nasmejani stvore,

Ti koji shvataš većinu mojih ludosti,

Ti koji si satkan od svih gradova i planeta,

Ti, od nebula i svemirske prašine.

Primeti me, kako me niko do sada nije primetio.

Pročitaj me, otvori kao knjigu sa police,

jednu od onih iz Narodne biblioteke, koje mirišu na vredno čitanja.

Progutaj me celu, dopuštam ti,  i nasmej se, Mali Prinče.

Znaš koliko volim kada se smeješ.

Ne pričaj mi o prošlim životima, ni o prošlim stranicama…

Mene interesuju nove, tvojim rukopisom išarane,

po mom telu, po mojoj koži, crtaj što ti je volja.

Ti, dečače, ti si sve što sam smišljala,

od krivudavih linija u glavi do neprimetnog flerta,

Ti, dečače, odluči, ja sam tu i čekam.

Ti, Mali Prinče, od svemirskih prašina. Nasmej se.

Šapni mi.

Znaš šta želim da čujem.

 

 

 

 

Dečače

Sa ove strane Balkana.

Imala sam profesora u srednjoj koji nam je svakog časa ponavljao – Učite deco od nas.

Mislila sam da govori o prosvetarima, da nas davi o školovanju, ali juče sam konačno shvatila. Mislio je na vas, vaše generacije, vaše greške,

Vaše greške su bile mnogobrojne, a vaše žrtve još veće. Žao mi je zbog toga. Žao mi je majki, očeva i dece. Neproživljenih života. Žao mi je što ste ratovali, i što svi ti ratovi i njihove žrtve, njihove tuge, sva ta akumulirana mržnja spadaju na ramena naše generacije.

Što Vi, koji ste aktivno učestvovali u stvaranju horora devedesetih, sada, gurate nas, koji ih nismo doživeli i osetili, nazad u iste. Nas koje o njima znamo samo iz priča i šturih, kratkih lekcija, polovnih, školskih knjiga istorije i od po kojeg dobrog predavača. Što te  žrtve koristite kako bi manipulisali nama. Kao da nas kažnjavate što nismo patili sa Vama.

Vaši ratovi nikada neće biti naši, ali ćemo posledice istih osećati zauvek, one će se prenositi sa generacije na generaciju, dok se konačno ne pretvorimo u groblje, jedan veliki balkanski počinak. Za nas, Vaše granice, gradovi duhova i razlike u jeziku postoje samo kao priče opomena. Mi, sa ove strane Balkana, mi, Srbi, Albanci, Hrvati, Slovenci, Bosanci i svi ostali, koji smo prijatelji, ljubavnici, braće i sestre, mi za žrtvama Vaših ratova žalimo smehom, ljubavlju, zajedništvom, prijateljstvom. Zato što Vi to niste radili na vreme.  Dosta nam je Vaših „ali oni su nas prvi, mi nismo hteli, oni su krivi, mi smo manje“ izgovora. Dosta nam je izgovora uopšte. Vreme je da se ratovanje završi.

Mi, sa ove strane Balkana, želimo malo. Samo da prestanete. Da nas pustite da ispravimo vaše greške.

Lepo su Vam poručili – Rat je gotov, idite kući. Ja bih dodala – SVI SMO IZGUBILI.

——————————————————————————————————————-

I had a professor in high school that always told us – Children, learn from us.

I thought he was talking about professors,trying to influence us about education, but yesterday I finally realized. He was thinking of you, your generation, your mistakes.

Your mistakes were many and big, and your sacrifices even greater. I am sorry about that. Sorry about mothers, fathers and children. Unlived lives. I am sorry that you were at war, and that all these wars and their victims, their sadness, all this accumulated hatred  has fallen on the shoulders of my generation.

That You, who have actively participated in the creation of the horror of the nineties, are now pushing us, who have not experienced nor felt them, back. Us, who know about them only from stories and sketchy, short lessons, used, school books of history and from a few good professors. That you’re using your victims to manipulate us. As if you’re punishing us because we didn’t suffer with you.

Your wars will never be ours, but we will feel its consequences forever, they will be transmitted from generation to generation, until we finally become a graveyard, a big Balkan resting place. For us, your boundaries, ghost towns, and differences in language are only there as stories and cautionary tales. We, on this side of the Balkans, Serbs, Albanians, Croats, Slovenians, Bosnians and all others, who are friends, lovers, brothers and sisters, we mourn differently for your victims, with laughter, love, unity and friendship. Because you have not done it in time. We’ve had enough of your „but they were the first, we did not want to, they are wrong, we did less“ excuses. We are tired of excuses altogether. It is time to finish the war.

We, on this side of the Balkans, we don’t want much. Just to stop. Let us fix your mistakes.

They told you – The war is over, go home.

I would add – WE HAVE ALL LOST.

Sa ove strane Balkana.

Burning

Imagine a city. Build it in your mind. Start small, then go big.

The tall skyscrapers, glass and concrete, the shade they’re throwing,

The dirty gutters, the stench of cars, the smell of fast food.

Imagine the rules and laws (you know them well), and those living by them (just like you).

How they look, and how they act. Walking fast, eyes to the ground, wearing suites, with big problems on their minds.

Now please, if you’re done, imagine, just imagine how it burns.

Spectacular. Godly. Isn’t it ecstatic?

Feel the heat of flames dancing upon it. Kissing its every corner and knack with red lips, swallowing everything. Leaving darkness and sadness.

Now look at me, and listen.

YOU are the city. I’ll burn you to the ground… And you’ll love it.

Burning

On je ja.

On je vreme koje zastane dok drugi udišu snove,

uzdah koji je čujan samo u apsolutnoj tišini noći i vakuma ljubavi,

dodir koji prodire kroz sve slojeve kože, teče kroz krvotok,

večnost milisekunde razmenjenog pogleda,

pad svilene haljine na tle i pažljivo biran čipkan donji veš.

On je svanuće i topli sjaj prosut po zvezdarskoj šumi,

zvuk poruke i osmeh koji sledi, koji traje, sa kojim se spava

rumenilo obraza i dobro poznat treptaj u stomaku,

miris zumbula i blaga svetlost zaboravljenih novogodišnjih lampica,

san koji sam usnula, izmišljotina, mašta, želja.

On je ja.

On je ja.

Otvoreno pismo Dr. Andreju Fajgelj

Otvoreno pismo Dr. Andreju Fajgelj
(kao odgovor na http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/drustvo/aktuelno.290.html:535581-Dr-Andrej-Fajgelj-Uce-decake-da-ljube-drugare)

 

Želela sam da ovo pismo počnem sa nekom dozom poštovanja, međutim, kod mene se poštovanje mora zaslužiti, stoga ga počinjem kratkim uvodom u to šta je zapravo Crveni krst i čime se on bavi, s obzirom na to da je više nego evidentno da, Vi, gospodine Fajgelj niste upućeni.

Crveni krst Srbije je dobrovoljna, nezavisna i nacionalna organizacija, koja za misiju ima da pruži pomoć ugroćenim licima u slučaju nepogoda i nesreća, bilo da su izazvane ratom ili prirodom,  da širi znanje o međunarodnom humanitarnom pravu, prosvećuje građane u oblasti zdravstvene i humanitarne zaštite, i da ukoliko je to potrebno pruža socijalnu zaštitu i zbrinjavanje. Imajući na umu sve prethodno navedeno ovo društvo deluje u skladu sa nekim osnovnim principima, (humanost, nezavisnost, neutralnost i tako dalje), zatim opšteprihvaćenim pravilima iz oblasti humanitarnog prava. Želela bih da se fokusiram na znanje o međunarodnom ljudskom pravu, onom pravu za koje se ljudi LGBTQ populacije godinama bore. Da bi to pravo bilo ostvareno, ono o čemu mi, kao jedno društvo, moramo da razgovaramo, da razbijemo stigmu, otvorimo srca i umove i prihvatimo činjenice. Verujem da bi ste se kao Dr. sa mnom složili da je znanje jedna od najvrednijih stvari na svetu, i da želite da ga Vaš sin, kao i deca Srbije poseduju. U tom slučaju Vaš sin je imao lekciju o važnim stvarima, i verujem da je mnogo toga naučio.

“Tolerancija”, kako ste je vi naveli u svom vrlo pristrasnom i nadasve netolerantnom izlaganju, je lepa reč koja ima dobro značenje. Kad vaši sinovi ljube drugare ili ćerke ljube drugarice, to znači da umeju da vole, znači da su neiskvareni, da svet gledaju onako kako bismo svi mi trebali da ga posmatramo, čisto, iskreno. Ako u zagrljaju i poljubcu možete da nađete nešto loše, pogotovu kod dece, onda na žalost Vi i ja ne živimo na istom svetu. Kad se vaši sinovi ili ćerke pretvaraju da su drugog roda, to ih uči poštovanju suprotnosti, jednakosti, različitosti. Rodna ravnopravnost neće od vaših sinova i ćerki napraviti tranvestite, neće postati transrodni, gej ili bi, oni to ili jesu ili nisu, ali će im pomoći, da ukoliko nisu, razumeju kroz šta oni koji jesu prolaze, a ukoliko jesu, umogome će im olakšati da shvate sebe. Rodna ravnopravnost se ne odnosi samo na žene, ona ujednom ruši stereotipe za oba pola, i time stvara jednu zdravu okolinu za obe strane. Smatram da je ultimativno dečije pravo da uči, da zna, da upija. Vi biste to možda nazvali indoktrinacijom, ali se ja ne bih složila sa Vama. Dete je sposobno da samo odluči šta mu se ne dopada, a šta ne. U većini slučajeva su mnogo pametniji od nas jer stvari vide bistrije. Mislim da bismo svi mnogo toga mogli da naučimo od njih.
Mnogi će mi zameriti što Vam ja Dr., kao studentkinja od 23 godine, skrećem pažnju, ali verujem da kada o nekoj temi govorite ili pišete, morate imati validne argumente i morate se koristiti pravilnim izrazima. Homoseksualnost, iliti “homoseksualizam” kako ste ga nazvali, nije pravac u umetnosti bilo koje vrste, isto tako razgovor o homoseksualnosti nije promocija, niti su rodna ravnopravnost, “odabir” seksualne orijentacije i slične teme vrednosti. Ona su po svojoj definiciji Ustavom zagarantovana prava, pored ostalih kojima se ne bih sada bavila, koje bi svako ljudsko biće trebalo da zna i koje svaki čovek, građanin bilo koje zemlje na svetu treba da upražnjava.

“Naša duboka uverenja da dečak treba da bude dečak, da maloj deci ne treba uopšte govoriti o seksu, a pogotovo ne sa istim polom, po liberalima nisu ništa drugo nego represija.”

 

Vaša duboka uverenja su isključivo Vaša, i Vaše pravo, zagarantovano slobodom govora je da ga izražavate, da ga prenosite na sinove i ćerke, ali je isto tako dečije pravo da uči, i zna apsolutno svaku činjenicu i da samo odabere koje će njegovo uverenje biti. Što se represije tiče, Vi je, gospodine Fajgelj upravo vršite, zahtevanjem da se upravo o svemu gorepomenutom ne piše i ne govori.

Pominjete građanski zakonik i “udarnu pesnicu liberalizma”. a zanemarujete upravo najbitniju reč GRAĐANSKI, oni koji “uvode nove standarde ponašanja u porodici” su oni koje je narod, tj. koje su građani (obratite pažnju na tu reč) izabrali da vrše funkcije koje donose dobrobit društvu, a samim tim uvode nove standarde u cilju poboljšanja života svih građana. U to da li funkcioneri pripadaju desnici ili levici, te da li svoje dužnosti vrše adekvatno ne bih zalazila. Neukusno je i krajnje degutantno porediti državu, socijalna i zdravstvena prava kao i njihovo vršenje dužnosti sa tuskim dankom. Država mora da štiti svoje građane, a to znači da će dete biti oduzeto roditelju koji mu nije pružao adekvatnu brigu, iz kojih god razloga, dokle god su oni kršenje osnovnih prava. Ukoliko verujete da neko može da izvrši toliki uticaj na Vaše dete, da se ono u nekom trenutku okrene protiv Vas, mislim da ga omalovažavate, podcenjujete i ne poštujete.

 

Dokle ćemo ćutati?

Nažalost, porodice u Srbiji imaju daleko veće probleme od toga da li je njihovo dete naučeno da poštuje, razume i voli. Za početak, hajde da se bavimo ekonomskim i socijalnim stanjem porodica. Pozivam Vas da se uozbiljite, da pažnju i energiju posvetite bitnijim problemima, da pomognete u rešavanju istih, na neki, bilo koji način, umesto da svoje i naše dragoceno vreme trošite predugim i izrazito glupim izlaganjima sopstvenih stavova i mišljena.

 

Na Vama gospodine Fajgelj i na ostalim roditeljima je da svoju decu volite i vaspitavate, ukoliko tome posvetite dovoljno vremena ona će odrasti i za Vašeg sina nažalost, a za ostalu, nadam se, na sreću postati i steći slična ako ne i ista uverenja kao i njihovi roditelji.

 

Nasilje se ne rešava nasiljem. Autoritativnost je vršenje presije i u većini slučajeva izaziva samo kontra reakciju. Poštovani roditelji Srbije, molim Vas, nemojte ukalupljivati vašu decu, dozvolite im slobodu da budu ono što jesu, ali ih naučite da vitez može da se bude i rečima, da zaštiti nekoga ne znači povrediti drugu osobu. I na kraju, samo ih volite, i sve će to biti tako treba.

Vladislava Mrčela

Otvoreno pismo Dr. Andreju Fajgelj