Vatru ne možeš uplašiti.

Vatru ne možeš uplašiti.

Vatru nije briga.

Kada u javnom prevozu daš sebi za pravo da na mojoj goloj butini odmoriš ruku ili pak moju zadnjicu „slučajno“ zameniš šipkom za koju se oberučke hvata starija gospodja koja stoji do nas, budi spreman.

Vatru ne možeš uplašiti.

Vatru nije briga.

Moji će crveni nokti postati oštriji no žileti kojim svakoga jutra izbrijavaš lice, i zariti se u meso koje je pomislilo da ima pravo dotaći kožu o kojoj brinem.

Ta moja koža, moj pokretni hram, zahteva pitanje pre dodira, zahteva poštovanje, zahteva moju dozvolu.

Ti dozvolu nemaš.

Vatru ne možeš uplašiti.

Vatru nije briga.

Kada mi, dok koračam ulicom u pažljivo biranom odelu, dobaciš „Lepotice“, „Gde ćeš?“, „Kakve lepe nogice“, „Nasmej se“, budi spreman.

Vatru ne možeš uplašiti.

Vatru nije briga.

Ni moja crvena kosa, niti suknja koja otkriva svaki mišić noge, ni potpetica kojom grmim niz ulicu, nisu za tebe.

Moje se tanke usne neće skupiti i stisnuti kao mnoge, naučene, druge, ja sam dete vojnog lica.

Rafalna paljba je moj fah, a šaržer je pun reči.

Vatru ne možeš uplašiti.

Vatru nije briga.

Vatru nije briga kako te je neka druga žena vaspitala, niti zašto nije naučila svog sina da poštuje žene.

Vatru nije briga što ti nisi mislio ništa loše.

Vatru nije briga što je to bio samo kompliment.

Vatru ne možeš uplašiti,

Čak ni kada čuje tvoje korake iza sebe na putu do kuće.

Vatra je spremna da te proguta celog.

Vatru si sam stvorio. Vatra će te i uništiti.

Vatru ne možeš uplašiti.

Iza zaklopljenog oka.

Kaže – Vidimo se kad zažmurim.

Tamo, iza zaklopljenog oka,

visim sa nota Kleptonove i BB Kingove „Come rain, or come shine“.

Spavam na oblaku iznad Aleksanderplaca.

Sedim na terasi svoga stana, naga, čitam Zolu.

Plešem uz zvuke „This head I hold“ i smejem se naglas.

Planiram putovanja, neka čak u vasionu.

Tamo, iza zaklopljenog oka,

čas sam crvena ribica koja se razlije i oboji ga,

čas bezglavi astronaut kojeg sam crtala.

Grle me njegovi osmesi i miluju brižnosti,

i svi zidovi unutar komora njegovog srca oblepljeni su mojim crtežima.

Pišem, kod nogu mi leži lisica, crtam, oko glave se obrće Sunce.

Tamo, iza zaklopljenog oka,

prelećem Gardoš kulu na leđima papirnog ždrala.

Sadim jagode penjačice u bašti, berem ih sa zvezdanog neba.

U kutiju snova pakujem mu samo nežnosti.

Oko mog srca igra velika mečka i pevuši Tom Veitsa.

Kaže – Vidimo se kad zažmurim.

Kažem – Može, već te čekam tamo.


 

He says – See you when I close my eyes.

There, behind his eye lid,

I’m hanging from the notes of Claptons and BB Kings „Come rain, or come shine“.

Sleeping on a cloud above Alexanderplatz.

Sitting on the terrace of my apartment, naked, reading Zola.

Dancing to the sound of „This head I hold“ and laughing out loud.

I am planning travels, some even to the macrocosm.

There, behind his eye lid,

One moment I am a red fish, I flow and color him,

The other a headless astronaut that I have drawn.

His smiles hug me, and caring caress me.

and all of the wall inside the ventricles of his heart have my drawing on them.

I am writing, and at my feet lays a fox, I am drawing, around my head spins the Sun.

There, behind his eye lid,

I am flying over Gardoš fortress on the back of a paper crane.

Planting climbing strawberries in the garden, picking the from the starry sky.

In his dream-box I put only tenderness.

Around my heart there is a bear dancing, humming some Tom Waits.

He says – See you when I close my eyes.

I say – Good, I am already waiting for you there.

 

Iza zaklopljenog oka.

Kad ćutiš, čuješ.

Pričali smo  o sreći, muzici i pitaj Boga čemu ne. Te večeri sam za promenu više ćutala, pa samim tim i  više slušala. Ispričao mi je priču, jednu sasvim jednostavnu, običnu priču. Priču koju od tada nikako ne mogu da izbacim iz glave.

Bio je klinac, „baš“ klinac, za velikom ljubavlju ka muzici. Sada „baš“ nije klinac, ali je ljubav opstala. Mnogo voli „Whitesnake“. Svojevremeno su u „Novostima“ delili karte za odlične koncerte, jedan od njih je bio koncert „Whitesnake“ grupe. Prijavio se. I osvojio. Ta priča nije neka velika priča, niti užasno važna, i možda nema jasnu poruku, niti se čini zanimljivom. Međutim, u tom trenutku, posmatrati i slušati ga, je nešto što nisam dugo videla kod odraslih. Nije da se ne smeje, smeje se dečak i te kako, ali nikada ovom silinom, nikada ovako svetlo. Toliko  je pažljivo birao reči, i pričao lagano, kao da ne želi da završi priču koja mu je razvlačila osmeh po licu, preteći da proguta čitav svet i mene u njemu. Bila sam u stanju da sedim beskonačno dugo, posmatram kako mu iz očiju izbija sva svetlost sreće, i upijam svu snagu njegovog osmeha. Ispričao je svaku reakciju, svaki razgovor, i osetila sam šta znači biti zaista srećan. Imati takve priče, koje te iznutra obrnu, od kojih izgoriš, zablistaš, i ceo svet oko tebe i sve što je loše na trenutak zamre potpuno.
Zato, priču nikako nisam uspela da izbacim iz glave jer me je čikala da pojurim takvu sreću, jednostavnu, malu, onu koja vremenom naraste, proguta te. Čuvam je u glavi i negde između mesa i kaveza kostiju, pored još  par stvarčica koje sam od njega dobila, ili uzela, kao podsetnik zašto se smejem svakog dana, i zašto nasmejano sanjam.

Kad ćutiš, čuješ.

Loss

I got lost and I loved it,

it felt like freedom and change,

almost like being in a completely new place.

From that stance of disorientation,

so many things came to light,

I forgot how good it was to not know a thing,

and how it felt to laugh.

To feel no burden at all, and just live a day at a time,

to remember what was forgotten, and not think about what „might“.

In that loss I found my self, the one that was ignored,

and I let my self go, to where ever I might like.

Loss

Dečače

Dragi dečače, ti nasmejani stvore,

Ti koji shvataš većinu mojih ludosti,

Ti koji si satkan od svih gradova i planeta,

Ti, od nebula i svemirske prašine.

Primeti me, kako me niko do sada nije primetio.

Pročitaj me, otvori kao knjigu sa police,

jednu od onih iz Narodne biblioteke, koje mirišu na vredno čitanja.

Progutaj me celu, dopuštam ti,  i nasmej se, Mali Prinče.

Znaš koliko volim kada se smeješ.

Ne pričaj mi o prošlim životima, ni o prošlim stranicama…

Mene interesuju nove, tvojim rukopisom išarane,

po mom telu, po mojoj koži, crtaj što ti je volja.

Ti, dečače, ti si sve što sam smišljala,

od krivudavih linija u glavi do neprimetnog flerta,

Ti, dečače, odluči, ja sam tu i čekam.

Ti, Mali Prinče, od svemirskih prašina. Nasmej se.

Šapni mi.

Znaš šta želim da čujem.

 

 

 

 

Dečače

Sa ove strane Balkana.

Imala sam profesora u srednjoj koji nam je svakog časa ponavljao – Učite deco od nas.

Mislila sam da govori o prosvetarima, da nas davi o školovanju, ali juče sam konačno shvatila. Mislio je na vas, vaše generacije, vaše greške,

Vaše greške su bile mnogobrojne, a vaše žrtve još veće. Žao mi je zbog toga. Žao mi je majki, očeva i dece. Neproživljenih života. Žao mi je što ste ratovali, i što svi ti ratovi i njihove žrtve, njihove tuge, sva ta akumulirana mržnja spadaju na ramena naše generacije.

Što Vi, koji ste aktivno učestvovali u stvaranju horora devedesetih, sada, gurate nas, koji ih nismo doživeli i osetili, nazad u iste. Nas koje o njima znamo samo iz priča i šturih, kratkih lekcija, polovnih, školskih knjiga istorije i od po kojeg dobrog predavača. Što te  žrtve koristite kako bi manipulisali nama. Kao da nas kažnjavate što nismo patili sa Vama.

Vaši ratovi nikada neće biti naši, ali ćemo posledice istih osećati zauvek, one će se prenositi sa generacije na generaciju, dok se konačno ne pretvorimo u groblje, jedan veliki balkanski počinak. Za nas, Vaše granice, gradovi duhova i razlike u jeziku postoje samo kao priče opomena. Mi, sa ove strane Balkana, mi, Srbi, Albanci, Hrvati, Slovenci, Bosanci i svi ostali, koji smo prijatelji, ljubavnici, braće i sestre, mi za žrtvama Vaših ratova žalimo smehom, ljubavlju, zajedništvom, prijateljstvom. Zato što Vi to niste radili na vreme.  Dosta nam je Vaših „ali oni su nas prvi, mi nismo hteli, oni su krivi, mi smo manje“ izgovora. Dosta nam je izgovora uopšte. Vreme je da se ratovanje završi.

Mi, sa ove strane Balkana, želimo malo. Samo da prestanete. Da nas pustite da ispravimo vaše greške.

Lepo su Vam poručili – Rat je gotov, idite kući. Ja bih dodala – SVI SMO IZGUBILI.

——————————————————————————————————————-

I had a professor in high school that always told us – Children, learn from us.

I thought he was talking about professors,trying to influence us about education, but yesterday I finally realized. He was thinking of you, your generation, your mistakes.

Your mistakes were many and big, and your sacrifices even greater. I am sorry about that. Sorry about mothers, fathers and children. Unlived lives. I am sorry that you were at war, and that all these wars and their victims, their sadness, all this accumulated hatred  has fallen on the shoulders of my generation.

That You, who have actively participated in the creation of the horror of the nineties, are now pushing us, who have not experienced nor felt them, back. Us, who know about them only from stories and sketchy, short lessons, used, school books of history and from a few good professors. That you’re using your victims to manipulate us. As if you’re punishing us because we didn’t suffer with you.

Your wars will never be ours, but we will feel its consequences forever, they will be transmitted from generation to generation, until we finally become a graveyard, a big Balkan resting place. For us, your boundaries, ghost towns, and differences in language are only there as stories and cautionary tales. We, on this side of the Balkans, Serbs, Albanians, Croats, Slovenians, Bosnians and all others, who are friends, lovers, brothers and sisters, we mourn differently for your victims, with laughter, love, unity and friendship. Because you have not done it in time. We’ve had enough of your „but they were the first, we did not want to, they are wrong, we did less“ excuses. We are tired of excuses altogether. It is time to finish the war.

We, on this side of the Balkans, we don’t want much. Just to stop. Let us fix your mistakes.

They told you – The war is over, go home.

I would add – WE HAVE ALL LOST.

Sa ove strane Balkana.