Iza zaklopljenog oka.

Kaže – Vidimo se kad zažmurim.

Tamo, iza zaklopljenog oka,

visim sa nota Kleptonove i BB Kingove „Come rain, or come shine“.

Spavam na oblaku iznad Aleksanderplaca.

Sedim na terasi svoga stana, naga, čitam Zolu.

Plešem uz zvuke „This head I hold“ i smejem se naglas.

Planiram putovanja, neka čak u vasionu.

Tamo, iza zaklopljenog oka,

čas sam crvena ribica koja se razlije i oboji ga,

čas bezglavi astronaut kojeg sam crtala.

Grle me njegovi osmesi i miluju brižnosti,

i svi zidovi unutar komora njegovog srca oblepljeni su mojim crtežima.

Pišem, kod nogu mi leži lisica, crtam, oko glave se obrće Sunce.

Tamo, iza zaklopljenog oka,

prelećem Gardoš kulu na leđima papirnog ždrala.

Sadim jagode penjačice u bašti, berem ih sa zvezdanog neba.

U kutiju snova pakujem mu samo nežnosti.

Oko mog srca igra velika mečka i pevuši Tom Veitsa.

Kaže – Vidimo se kad zažmurim.

Kažem – Može, već te čekam tamo.


 

He says – See you when I close my eyes.

There, behind his eye lid,

I’m hanging from the notes of Claptons and BB Kings „Come rain, or come shine“.

Sleeping on a cloud above Alexanderplatz.

Sitting on the terrace of my apartment, naked, reading Zola.

Dancing to the sound of „This head I hold“ and laughing out loud.

I am planning travels, some even to the macrocosm.

There, behind his eye lid,

One moment I am a red fish, I flow and color him,

The other a headless astronaut that I have drawn.

His smiles hug me, and caring caress me.

and all of the wall inside the ventricles of his heart have my drawing on them.

I am writing, and at my feet lays a fox, I am drawing, around my head spins the Sun.

There, behind his eye lid,

I am flying over Gardoš fortress on the back of a paper crane.

Planting climbing strawberries in the garden, picking the from the starry sky.

In his dream-box I put only tenderness.

Around my heart there is a bear dancing, humming some Tom Waits.

He says – See you when I close my eyes.

I say – Good, I am already waiting for you there.

 

Iza zaklopljenog oka.

Kad ćutiš, čuješ.

Pričali smo  o sreći, muzici i pitaj Boga čemu ne. Te večeri sam za promenu više ćutala, pa samim tim i  više slušala. Ispričao mi je priču, jednu sasvim jednostavnu, običnu priču. Priču koju od tada nikako ne mogu da izbacim iz glave.

Bio je klinac, „baš“ klinac, za velikom ljubavlju ka muzici. Sada „baš“ nije klinac, ali je ljubav opstala. Mnogo voli „Whitesnake“. Svojevremeno su u „Novostima“ delili karte za odlične koncerte, jedan od njih je bio koncert „Whitesnake“ grupe. Prijavio se. I osvojio. Ta priča nije neka velika priča, niti užasno važna, i možda nema jasnu poruku, niti se čini zanimljivom. Međutim, u tom trenutku, posmatrati i slušati ga, je nešto što nisam dugo videla kod odraslih. Nije da se ne smeje, smeje se dečak i te kako, ali nikada ovom silinom, nikada ovako svetlo. Toliko  je pažljivo birao reči, i pričao lagano, kao da ne želi da završi priču koja mu je razvlačila osmeh po licu, preteći da proguta čitav svet i mene u njemu. Bila sam u stanju da sedim beskonačno dugo, posmatram kako mu iz očiju izbija sva svetlost sreće, i upijam svu snagu njegovog osmeha. Ispričao je svaku reakciju, svaki razgovor, i osetila sam šta znači biti zaista srećan. Imati takve priče, koje te iznutra obrnu, od kojih izgoriš, zablistaš, i ceo svet oko tebe i sve što je loše na trenutak zamre potpuno.
Zato, priču nikako nisam uspela da izbacim iz glave jer me je čikala da pojurim takvu sreću, jednostavnu, malu, onu koja vremenom naraste, proguta te. Čuvam je u glavi i negde između mesa i kaveza kostiju, pored još  par stvarčica koje sam od njega dobila, ili uzela, kao podsetnik zašto se smejem svakog dana, i zašto nasmejano sanjam.

Kad ćutiš, čuješ.